Japan

Svetište Futami Okitama je šintoističko svetište u gradu Ise, u prefekturi Mie, otok Honshu, Japan. Poznato je po blizini stijena Meoto Iwa (Vjenčane stijene), koje služe kao vrata toriija za vjernike koji se mole suncu.
Torii su tradicionalna japanska vrata koja se najčešće nalaze na ulazu u šintoističko svetište ili unutar njega, gdje simbolično označavaju prijelaz iz svakodnevnog u sveto i mjesto gdje se dočekuju kami i smatra se da kroz njih prolaze.
Kami su božanstva, duhovi, duhovne ili prirodne pojave koje se štuju u tradicionalnoj šintoističkoj religiji Japana.
Šintoizam je autohtona japanska religija rituala i odnosa.
Japansko shvaćanje religije se razlikuje od europskog, pa se šintoizam ponekad shvaća kao fuzija religije i filozofije.

Planina Fuji je aktivni stratovulkan koji se nalazi na japanskom otoku Honshu, s vrhom od 3.776,24 m. Kao i mnoge druge japanske planine ima i veliko duhovno značenje. (wikipedia)

Ako na ljetni solsticij, ujutro desetak minuta nakon izlaska sunca pogledate iz svetišta Futami Okitama, N34.508930, E136.787471, prema planini Fuji vidi se vrlo zanimljiv prizor:

Izvor fotografije: facebook.com/JapanGov/, Happy Summer Solstice!!
Fotografija prikazuje jedinstveno poravnanje planine Fuji sa suncem u zoru ljetnog solsticija s jakom duhovnom simbolikom. U prednjem planu su stijene Meoto Iwa, koje služe kao vrata toriija za vjernike koji se mole suncu.

Sunce i planina Fuji u ovom trenutku formiraju oblik sličan glagoljičkom slovu “s”:

Budući da je udaljenost od svetišta Futami Okitama do planine Fuji oko 200km, ovisno o vremenskim uvjetima prizor nije vidljiv svake godine. Iz istog razloga je umanjena tehnička kvaliteta gornje fotografije.
Mjesta izlaska sunca se za lokaciju Futami Okitama tijekom godine pomiču od zimskog solsticija na jugoistoku (azimut 118,16°) preko proljetnog ekvinocija na istoku do ljetnog solsticija na sjeveroistoku (azimut 60,43°), prema: suncalc.org. Može se reći da se točka izlaska sunca do ljetnog solsticija iz smjera jugoistoka približava planini Fuji, a nakon ljetnog solsticija se točka izlaska sunca udaljava od planine Fuji nazad prema jugoistoku. Dakle na fotografiji se vidi prekretnica u prividnom kretanju točke izlaska sunca. Navedeno godišnje kretanje točke izlaska sunca “ide” od zimskog azimuta 118,16° do ljetnog 60,43° i natrag na zimski. Analogno tome pomiče se i točka zalaska sunca na horizontu. Poznat je i godišnji hod (sunčeva deklinacija ±23,4°) visine podnevnog (najvišeg u pojedinom danu) sunca. Ukupni efekt svega navedenog je poznati kraći dnevni hod sunca zimi (kraći dan) i dulji dnevni hod sunca ljeti (dulji dan). Navedeni azimuti izlazaka sunca vrijede za lokaciju svetišta Futami Okitama u Japanu, a godišnji kutni hod visine podnevnog sunca u odnosu na kutnu visinu na oba ekvinocija (sunčeva deklinacija) je isti promatran s bilo koje točke na zemlji.

Relativno blizu, oko 8km od navedenog svetišta nalazi se i najveće japansko šintoističko svetište Ise Jingū, posvećeno božici sunca Amaterasu Ōmikami i božici žita Toyouke-hime (Toyouke Omikami).

Promatranje i razumijevanje takvih kretanja bilo je u dugim povijesnim razdobljima jedini način za pouzdano utvrđivanje izmjene godišnjih aktivnih, plodnih razdoblja ljeta i razdoblja mirovanja prirode, zime. Tako se dobiva efikasna “kontrola” nad prirodnim vegetacijskim, uzgojnim i reprodukcijskim ciklusima poljoprivrede i stočarstva za njihovo usklađivanje s godišnjim, mjesečnim i dnevnim ciklusima sunca i mjeseca.

Ovdje je ilustriran veličanstven, impresivan način rješavanja navedenih složenih praktičnih problema. Točnost rješavanja ovih problema imala je osim egzistencijalnih, materijalnih, svjetovnih, i duhovne implikacije. U mnogim dijelovima svijeta takvi zadaci su rješavani na praktički isti način, iako možda manje impresivno. Osim na ljetni solsticij referentne točke su za pojedina svetišta mogle biti i na neki drugi datum ili na drugo japansko ili ne-japansko božanstvo. U slučaju više dana lošeg vremena u glavnom svetištu, odgovornost za godišnje sinkroniziranje kalendara se je mogla dodijeliti manjem svetištu s više “meteorološke sreće” u svojem dijelu godine.

Danas znamo da vrijeme godišnjeg ophoda zemlje oko sunca iznosi oko 365,256363004 dana. Drevna “znanost” to nije znala, ali i tada je bilo poznato da cjelobrojna vrijednost broja dana u većem nizu godina nije ista. Nije bilo moguće točno definirati godišnja plodna razdoblja godine jednostavnim brojanjem istog broja dana. Bilo je potrebno uvesti i dugoročnu korekciju cjelobrojno izraženog broja dana u godini sinkronizacijom ili resetiranjem brojanja dana na godišnje suncem definirane solsticije, ekvinocije ili dugoročnim promatranjem sunca na dan sveca zaštitnika ili drevnog božanstva. Kao pomagalo kod brojanja dana mogle su poslužiti ploče sa šrafurom kao na primjer kod hrvatskog grba, popularne “šahovnice”. Suvremeni grb ima 5×5 polja, omogućuje brojanje do 25. Ako pretpostavimo da je postojao grb s 5×6 polja, bilo bi omogućeno brojanje do 30. Pretpostavljeni hrvatski grb na crkvici Svete Lucije u Jurandvoru ima 8×8 polja, omogućuje brojanje do 64. U knjizi Evgen Paščenko: “Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine”, Zagreb, 1999. ilustriran je grb s 9×9 polja, omogućuje brojanje do 81. Brojanje možemo zamisliti kroz svakodnevno označavanje sljedećeg polja na ploči crnim ugarkom s ognjišta.
Ako usvojimo brojanje do 30, šest mjeseci toplog, plodnog dijela godine moglo je biti brojano – označavano na laticama šesterokrakog simbola Peruna, a šest mjeseci hladnog dijela godine označavanjem – brojanjem šest praznih prostora između šest latica. Osim ovdje pretpostavljenog brojanje do (12x) 30, postojali su i drugi, na primjer 4×90, sustavi brojanja dana u pojedinim dijelovima godine kroz davna povijesna razdoblja i u različitim kulturama.

Sekstagram – apotropejski znak “svarica”, “kolovrat” – sunčani simbol; zaštita protiv groma, Perun, detalj nosive drvene grede (lok. “tram”):

izvor: Muzej narodne arhitekture, Sanok, Poljska

Tako nas pažljivo brojanje i Perunov simbol i znanje drevnog svećenika moguće dovode do reda (=Perun, Ṛta, Maʿat). Ako ne bismo pažljivo i u skladu s drevnom “znanošću” brojali dane u godini, došlo bi do nereda (=Veles, Anṛta, Apop).

Za ovaj način brojanja čak nije bilo potrebno formalno znanje brojanja, bila je dovoljna samo vještina svakodnevnog preciznog označavanja samo jednog, sljedećeg polja na ploči. Obični puk, odnosno zajednica je tako mogla brojati 12×30=360 dana u godini, a preostalih 5,256363004 dana određivao je drevni znanstvenik, svećenik, žrec dodavanjem potrebnog cijelog broja (pet ili šest) dana uz Božju pomoć, prateći jutarnji ili večernji položaj sunca na horizontu kroz godinu. Kao “instrument” za praćenje položaja izlazećeg i zalazećeg sunca na horizontu mogli su poslužiti i ritualni stupovi, kao i prirodne karakteristike konfiguracije terena na horizontu, naprimjer planina Fuji za Japan. Realiziranje eventualno potrebne korekcije brojanja dana u godini je moguće rađeno prilikom većih, višednevnih svečanosti, naprimjer u vrijeme dužijance, godišnje zahvale Bogu za plodove zemlje i uspješan završetak žetve.

..CHAT.GPT generated text below this line..

da li se može reći da u raznim drevnim kulturama red reprezentiraju Perun, Ṛta, Maʿat, a nered Veles, Anṛta, Apop ?

da, kao vrlo gruba komparativna shema, može se reći da u nekoliko indoeuropskih i bliskoistočnih tradicija postoje suprotstavljeni principi reda i nereda, pa bi se mogla povući analogija: Red, kozmički poredak Nered, kaos, narušavanje reda Perun – Veles, Ṛta – Anṛta, Maʿat – Apop. Međutim, postoje važne razlike: Ṛta – Anṛta i Maʿat – Apop doista predstavljaju gotovo izravnu suprotnost reda i kaosa. Kod slavenske religije odnos Perun – Veles nije sasvim jednak toj shemi. Današnja rekonstrukcija slavenske mitologije (npr. radovi Radoslav Katičić i Vitomir Belaj) pokazuje da je Veles protivnik Peruna, ali nije nužno apsolutno zlo ili čisti kaos. Veles je povezan s: podzemljem, vodama, stokom, bogatstvom, magijom, pjesništvom. On je potreban dio kozmičkog poretka. Mit o Perunovu progonu Velesa obično se tumači kao cikličko obnavljanje reda nakon narušavanja granica, a ne kao konačna pobjeda dobra nad zlom. Zato bi preciznije bilo reći: Ṛta ↔ Anṛta = red ↔ nered. Maʿat ↔ Apop = red ↔ kaos. Perun ↔ Veles = nebeski poredak ↔ podzemna, liminalna i kaotična sila koja povremeno narušava granice, ali ostaje sastavni dio svijeta. Drugim riječima, navedena analogija jest korisna za usporedbu mitoloških sustava, ali je najslabija upravo u slučaju Velesa, jer on nije samo slavenski ekvivalent Apopa ili Anṛte, nego mnogo složenije i ambivalentnije božanstvo.

I u krajevima izvan Japana možemo zamisliti impresivna poravnanja izlazećeg/zalazećeg sunca na jutro/večer ljetnog solsticija s orjentirima na horizintu. Možda bi zalazeće sunce izgledalo kao na slici:

izvor fotografije: Amazing Nature on X: “He waited for the sun to set. But the tree got there first. 📸: @Eric666_999“

Da li bi drevni znanstvenici ili duhovnici stablo s ilustracije definirali kao “stablo svijeta”?

Nemam pouzdanu informaciju je li to AI ili realna fotografija, zanimljiva je i u jednom i u drugom slučaju.